Poglavlje 30    Srbija i EU – saradnja u doba korone

Srbija i EU – saradnja u doba korone

U susret Danu Evrope, Nacionalni konvent i Radna grupa za poglavlje 31 organizovali su 5. maja 2020. internet panel diskusiju „Srbija i Evropska unija, saradnja u doba korone”.

Cilj debate je bio razmatranje najnovijih trendova vezanih za odnose i saradnju Srbije i EU u svetlu globalne pandemije virusa COVID-19. Na panelu su učestvovali Sonja Liht, predsednica Beogradskog fonda za političku izuzetnost, Vladimir Međak, potpredsednik Evropskog pokreta u Srbiji, Filip Ejdus, vanredni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu i Boško Jakšić, novinar „Politike“, dok je moderator bio Igor Novaković, direktor istraživanja Centra za međunarodne i bezbednosne poslove (ISAC fond) i koordinator Radne grupe za poglavlja 30 i 31 Nacionalnog konventa o EU.

Panelu je prisustvovao veliki broj predstavnika civilnog društva, univerziteta i naučnih instituta, medija i političkih partija. Tekst koji je pred vama je sažetak diskusija sa panela.

IZAZOVI EVRO-ATLANTSKIH ODNOSA

Učesnici su analizirali stanje međunarodnih odnosa i glavne trendove u svetlu pandemije COVID 19, na globalnom, regionalnom i nacionalnom nivou.

Globalno okruženje se brzo menja, i kako je to nedavno naglasio bivši ministar spoljnih poslova Švedske, Karl Bilt, ulazimo u „post-američko“ doba, gde, pored SAD, jačaju i novi globalni igrači. Za Evropu i Evropsku uniju, transatlantski odnosi su od ključnog značaja, ali postoji niz izazova koji se moraju prevazići. Prevazilaženje tih izazov je važno za budućnost Unije, i na državama članicama je odgovornost da se kreiraju strategije koje će dovesti do jačanja evro-atlantske saradnje, uz istovremeno jačanje same EU. Raskorak između SAD i EU se ogleda i na Balkanu, i za države region je ključno da njihove veze sa EU i državama članicama ne budu narušene.

Da li Srbija postaje poprište borbe za uticaj velikih sila i da li je jedina država na Zapadnom Balkanu kojoj se to dešava? Nije. Da li pak, čini dovoljno da suzbije ili neutrališe uticaj drugih velikih sila, da li u dovoljnoj meri potencira strateško partnerstvo sa EU? Ne. S druge strane, ni Evropska unija čitavu deceniju ne posvećuje dovoljnu pažnju regionu Zapadnog Balkana. Od Samita u Solunu, do Samita u Sofiji, prošlo je 15 godina. Za to vreme, svet je postajao sve više multipolarni, i druge velike sile uveliko koriste svoj uticaj, kako bi svoje vrednosne sisteme, bitno različite od evropskih, promovisale širom sveta, a posebno u Evropi. Evropska unija je, prema rečima Boška Jakšića, napadnuta danas i sa istoka i sa Zapada. Ona se bori za primat u međunarodnoj ekonomiji, politici i bezbednosti u potpuno novim okolnostima, u odnosu na period pre Mastrihta. Njeni “izazivači” na svim ovim poljima danas su i Rusija i Kina, ali i SAD. Po prvi put od Drugog svetskog rata imamo dilemu između Zapada i “Zapada”. U okolnostima pandemije, izazvane korona virusom, svaka država je mogla da pokaže i pokazala je, kako je organizovana, na kojim vrednostima i principima počiva, kako tretira svoje građane i njihovo zdravlje, ali i kako se ponaša u međunarodnim odnosima.

U drami oko pandemije COVID-19, Kina nastoji da ublaži svoju odgovornost za kasno reagovanje na izbijanje pandemije, kroz tzv. „diplomatiju maski“ i pružanje pomoći drugim državama. Rusija se našla u poziciji da gubi inicijativu, ali je njeno rukovodstvo takođe počelo da upućuje pomoć. Sve ove globalne pojave i tendencije utiču i na države Zapadnog Balkana i njihove krhke demokratije. Dobra vest je ipak, da je aktuelna Evropska komisija, mnogo više zainteresovana za Zapadni Balkan, od prethodne, uz podsećanje da je pri kraju mandata, Junkerova Komisija donela „Strategiju proširenja Evropske unije na Zapadni Balkan do 2025. godine“. U Zagrebu se, nakon 20 godina održava Samit EU – Zapadni Balkan, sa puno očekivanja od novog pristupa, nove metodologije i novog investicionog plana, koji bi države kandidate za članstvo ojačao i pripremio za buduće članstvo.

IZAZOVI REFORME EVROPSKE UNIJE

Nakon talasa kriza od 2008. godine i izlaska Velike Britanije iz članstva, ni Evropska unija više nije ista. Unutrašnje polarizacije između država članica, nesporazumi oko temeljnih vrednosti su više nego očigledni. Pandemija COVID-19 dovela je do neutemeljenih optužbi, kako od pojedinih država članica, tako i od kandidata, da je EU odgovorna za sporo reagovanje, uz nedovoljno svesti ili razumevanja da ona zapravo nema ingerencije u oblasti zdravstva, već samo u oblasti civilne zaštite. To pitanje solidarnosti između država članica, je nešto o čemu treba da se razgovara nakon pandemije, i sigurno će biti jedno od centralnih tokom rasprave o budućnosti Evrope. Strategija bezbednosti Evropske unije, iz mandata Federike Mogerini, trebalo bi takođe da bude dopunjena.

Primeri pojedinih evropskih država, npr. Grčke, čiji premijer Micotakis odlučno brani evropske vrednosti i evropsku solidarnost i pored krize kroz koju je njegova zemlja prošla tokom prethodnih 10 godina, pružaju jasnu perspektivu da će do pozitivnih promena doći. Iako je politika proširenja, najuspešnija politika Evropske unije i definitivno njen strateški interes, pitanje daljeg proširenja nažalost godinama pada na listi prioriteta, i članice EU se sve više okreću samima sebi. Na državama kandidatima i potencijalnim kandidatima je da ovo promene, uz saradnju sa evropskim institucijama u Briselu, a posebno novom Evropskom komisijom, koji snažno podržavaju proširenje. EU je vidno izgubila marketinšku utakmicu na Zapadnom Balkanu i tu je potreban ozbiljniji pristup, pošto jedino EU nudi sveobuhvatnu viziju za Zapadni Balkan, zasnovanu na razvoju i demokratiji. Iako se u početku pandemije nije snašla (a pitanje je da li se i jedna država snašla, uključujući tu i Kinu), Unija je brzo uputila urgentnu pomoć državama Zapadnog Balkana, a potom i osmislila i brze kompleksne pakete makroekonomske pomoći, dok se dalja srednjoročna podrška polako osmišljava. Ono što je takođe važno je da je EU jedini partner Zapadnog Balkana i Srbije za kojeg se tačno znaju podaci koliko je pomoći upućeno. Takođe, ona je jedini partner koji stalno upućuje redovnu bespovratnu finansijsku podršku Srbiji i Zapadnom Balkanu, koja je glavni trgovinski partner i čije su države članice ključni investitori. Za razliku od ostalih partnera, saradnja sa EU je transparentna, dok se je saradnja sa ostalima često pokrivena velom tajne. Zato veoma jasno treba reći da se strateška i dugoročna saradnja sa Evropskom unijom ne može porediti ni sa jednim oblikom bilateralne saradnje, kratkoročnom pomoći u marketinške svrhe tih zemalja i rizičnim pozajmicama, kojima se ne zna dalja sudbina. Unija svoj pristup državama kandidatima zasniva na prethodnim proširenjima EU, očekujući da same elite država kandidata budu te koje će gurati proces napred, a pogotovo da ga neće podrivati. Takav pristup više nije održiv. Kao ni koncept stabilokratije.

IZAZOVI EVROPSKOG PUTA SRBIJE

Srbija nema strategiju spoljne politike u formi usvojenog strategijskog dokumenta oko kog postoji nacionalni i politički konsenzus. To joj omogućava da stalno kalkuliše i očekuje da može da profitira u geopolitičkoj utakmici, kao u vreme Hladnog rata dok je SFRJ vodila politiku nesvrstanosti, ne prepoznajući da u izmenjenim geopolitičkim okolnostima danas sa takvim postupcima postaje ne subjekt, već objekt geopolitičkog nadmetanja. Koketiranje sa različitim partnerima, a potom i unutrašnja kampanja u različitim medijama za posledicu ima rušenje pozitivne slike o Uniji kao partneru. S druge strane, ne treba gajiti iluzije da drugi partneri imaju veliko poverenje u Srbiju. „EU se u javnom diskursu predstavlja kao maćeha koja daje malo, Rusija kao majka, a Kina kao brat.“ Izjava sa konferencije za medije od 15. marta, na kojoj je predsednik Srbije istakao da „evropske solidarnosti nema“, i istovremeno naglasio da su jedini koji mogu pomoći Srbiji „kineska braća“, duboko je pogrešna. Srbija se time još jednom u očima EU pokazala kao nepouzdan partner, i kasnije izjave zvaničnika o saradnji sa EU nisu uspele da je isprave. Ipak, vladajuća elita u Srbiji i dalje računa ozbiljno na Zapad, ali u momentu kada je Zapad sam između sebe podeljen (EU i SAD), u strateškim vizijama i pristupima, Srbija ne treba da izgubi iz vida da joj je EU najvažniji partner. Ako spoljnopolitički pitanje Kosova jeste najvažnije, to ne znači da strateški pristup EU ne treba da bude prožet u svim politikama koje Srbija vodi, da ne mogu da se sprovode reforme na efikasan i sveobuhvatan način, a da se demokratske vrednosti i slobode podrivaju. U borbi narativa u Srbiji, pristup političke elite u Srbiji je ključan i ona treba da bude ta koja će se aktivno boriti protiv „lažnih vesti“ transparentnim i utemeljenim obaveštavanjem javnosti o saradnji sa EU, kao i saradnji sa i drugim državama.Demokratija u Srbiji se niti može uspostaviti, niti održati bez pomoći Evropske unije i doslednog insistiranja na osnovnim vrednostima i načelima na kojima je i sama Unija nastala. Bez obzira na izazove, trenutne krize i odstupanje od ovih vrednosti i kod nekih članica Evropske unije, Srbija bi morala da uvaži i poštuje ova načela, jer su od ključne važnosti za njenu dalju modernizaciju i napredak u svakom smislu. Organizacije civilnog društva i građani ove zemlje decenijama unazad na tome insistiraju, nekada i snažnije, nego sama EU. S pravom podsećamo da bez napretka u pogledu vladavine prava, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, nema napretka ni u jednoj drugoj oblasti. Kao ni bez trajnog i održivog rešenja pitanja Kosova u evropskim okvirima, i bez obzira na to što se nudi “Pax Amerikana”. Neprincipijelnim i dvosmislenim izjavama o “prijateljstvima” na sve četiri strane sveta, uz namerno relativizovanje značaja evropskih integracija, pomoći i podrške Evropske unije, jednako se podriva poverenje svih tih država i EU u iskrene namere Srbije, ali posledično podriva poverenje, ionako zbunjenih, građana Srbije, kako u efekte i ishode promenljivog spoljnopolitičkog kursa sopstvene zemlje, tako i u kredibilitet Evropske unije. Utisak je, kao i u slučaju sa NATO, da se više radi, nego što se o tome priča. Ostaje ključno pitanje zašto je to tako i šta se želi time postići, osim kratkoročnih, dnevnopolitičkih kvazi-dobiti, koje ne priliče i ne koriste ozbiljnim državama, sa definisanim nacionalnim interesima i dugoročnom vizijom razvoja države.Na osnovu sadržaja diskusija, formulisani su sledeći zaključci i preporuke:

  • Srbija treba da, u skladu sa globalnim trendovima i svojim nacionalnim interesima, usvoji Strategiju spoljne politike i dosledno je sprovodi u najboljem interesu građana i privrede. Mi pripadamo evropskom civilizacijskom krugu, naš sistem vrednosti, način upravljanja državom, strategija razvoja i odnos prema građanima moraju biti u saglasju sa osnovnim evropskim vrednostima demokratije, vladavine prava, slobode mišljenja, zaštite životne sredine i slobodne tržišne ekonomije.
  • EU počiva na vrednostima poput demokratije, ljudskih prava, slobode medija, i otvorenog tržišta. I pored fokusa da se pristup zasnovan na vrednostima učvrsti u samoj Uniji odnosno državama članicama, EU treba da iskoristi novu metodologiju proširenja, i da pored ekonomske podrške jasno insistira da kompromisa oko vrednosti ne treba da bude, kada je reč o državama kandidatima, i njihovim odnosima sa trećim državama poput Rusije i Kine, a od skoro i sa SAD.
  • Unija, iako raspolaže mnogo većim resursima i uticajem na terenu, troši ih na pogrešan način i gubi marketinšku utakmicu naspram trećih država. Birokratski pristup koji dominira načinom na koji EU i njeni predstavnici komuniciraju sa javnošću u Srbiji treba da bude reformisan, kako bi se dobili bolji efekti na terenu i pomoglo znanje građana o podršci Unije Srbiji. Organizacije civilnog društva su značajan resurs i partner u ovom zahtevnom poslu, i to Evropska unija prepoznaje, pre svega u Srbiji, a od skoro i u drugim državama regiona.
  • Srbija treba da promeni svoj pristup, i da shvati važnost svih članica EU za svoj evropski put. Sa svakom od članica treba dubinski i proaktivno da razvija i produbljuje saradnju, umesto kao do sad, da se fokusira na samo nekoliko država. Takav pristup bi trebalo takođe, da nađe svoj izraz u Strategiji spoljne politike koja nedostaje.
  • Državno rukovodstvo u Srbiji treba da se uzdrži od izjava koje podrivaju poverenje u partnerstvo Srbije sa EU i proces evropskih integracija. Novi pristup treba da sadrži i jasnu i nedvosmislenu političku dimenziju podrške procesu evropskih integracija, transparentno informisanje o podršci koju Unija pruža Srbiji i jasnu opredeljenost ka unutrašnjim reformama.
  • Srbija ne treba da kalkuliše i da pokušava da sedi na više stolica, pošto time sebi više može da dugoročno našteti nego da dobije koristi, i treba da se nedvosmisleno orijentiše ka svom najznačajnijem partneru, EU, a da proces integracije u Uniju postane i suštinski, a ne samo deklarativni cilj. U tom smislu, pored spoljnopolitičke orjentacije, od najvećeg značaja je da se Srbija u ovom procesu razvije u stabilnu, demokratsku i otvorenu državu. Tim putem prošle su već države Istočne i Centralne Evrope, sa mnogo lošijim početnim pozicijama od ovih koje države Zapadnog Balkana imaju. Uz jasnu političku volju kandidata, ne bi trebalo da izostane ni podrška i spremnost Evropske unije da one države koje su spremne i primi u svoje članstvo. Stategija EU o proširenju na Zapadni Balkan ne mora i ne bi trebalo da bude mrtvo slovo na papiru.
  • Srbija ne treba da se pozicionira na način da očekuje da EU uradi nešto za nju, već da definiše i primenjuje pristup koji bi pomogao i Uniji , a i regionu u njihovim naporima da postanu deo evropske porodice naroda. Jedan od domena gde Srbija može da formira takav pristup je borba protiv klimatskih promena i zelena agenda, koja je i u interesu Srbije i u interesu Unije. Što se tiče regiona, sem aktivnog učešća u trenutnim inicijativama usmerenim na regionalno povezivanje i produbljivanje saradnje, Srbija treba i da konkretnim akcijama pomogne napore svojih suseda. Jedan od poteza bi bio podrška viznoj liberalizaciji za Prištinu.

Add Comment